Jučer smo bili svjedoci ponovnog okupljanja partizana koji su obilježavali tzv. ‘Oslobađanje Mostara’. Prvenstveno je žalosno kako postoje ljudi, koji 27 godina nakon raspada te zločinačke tvorevine, i dalje smatraju da treba na nju oživljavati uspomenu.

Ono što je još gore, ti isti ljudi u zabludi pod ‘oslobođenjem’ smatraju ono što velika većina Hrvata u Hercegovini smatraju jednim od najgorih i najtragičnijih događaja. Za njih je oslobođenje činjenica da je krvnički ubijen intelektualno i vjerski najjači dio puka. Ubivši njih, ubili su onakvu budućnost kakvu je ovaj kraj mogao imati. Ubili su ljude koji su istinski živjeli domoljublje, koji su bili doktori znanosti, a nesebično su svoje znanje prenosili na puk, koji su ljubili čovjeka prvenstveno. Ubili su i očeve, koji su bili ili mogli biti nositelji čitave jedne loze. Ubili su žile kucavice ovog puka.

Osim toga, gospodo, ako vas uopće tako možemo i nazvati, Mostar je stolni grad Hrvata u Bosni i Hercegovini, onih koje vi nazivate fašistima i htjeli vi to ili ne, a sumnjamo da će vas se i pitati, Mostar će to i ostati. Znamo da je po vama grijeh izraziti svoju nacionalnu pripadnost, ali ovdje žive HRVATI. Živjeli su, žive i živjet će. Jer ova krv, koliko je god puta pokušali zatrti, ugasiti, potpuno uništiti, ona opstaje i živi. Isprobani su svi načini, i nož i pištolj i bunker i križni put. Mi opstajemo. Mi živimo. I živjet ćemo. Krv mučenika je sjeme novih kršćana. Što su nas više ubijali, to smo samo ojačavali i množili se. S vjerom u Boga.

Vama je davno prošao rok, a znate, da sve, čemu prođe rok, ne pruža baš ugodno iskustvo. Bar u starosti pokušajte pronaći istinu. Kad je niste znali i mogli imati u mladosti.