Danas, kad smo bombardirani čestitkama za prvi dan škole sa svih izvora priopćavanja, postavljamo pitanje imamo li i što točno čestitamo. Više je razloga zbog kojih sebi postavljamo to pitanje.

Najvažnija činjenica je ta da su naše škole sve praznije, a neke područne posve i prazne. Sela ostaju bez djece kao i njihovih roditelja koji negdje vani traže bolje uvjete za život, za sebe i svoju djecu. Zbog uvjeta malih plaća i nezaposlenosti, roditelji se sve rijeđe odlučuju na više djece.

Opremiti dijete, a pogotovo u školu izaziva veliki trošak, koji roditelji osjete napose svakog rujna. Kada smo amandmanom na Proračun ZHŽ za 2018. tražili da se roditeljima sa troje i više djece pomogne novčano kod nabavke potrebština za školu, amandman je odbijen uz objašnjenje da županija subvencionira sport djeci.

Koji sport, i mi se pitamo.

Svjedoci smo kako zemlje u susjedstvu informatiziraju škole, gdje se bilježnice zamjenjuju tabletima, neke naše škole i sada imaju klupe i stolice iz bivšeg sustava. Ondje gdje bi trebalo ulagati najviše novca, u obrazovanje stručnih kadrova koji će svoje znanje primjenjivati ovdje, kod nas ulaže najmanje. Ne možemo spasiti opstanak našeg naroda ako ga nećemo zadržati normalnim sustavom, mogućnošću obrazovanja i napredovanja i normalnim uvjetima rada i zarade.

Jedan od osnovnih ciljeva za koji smo naveli u svojem koalicijskom predizbornom programu su besplatni udžbenici za osnovno i srednje obrazovanje, kao i rad na reformi obrazovanja da kroz obrazovanje stvaramo kadrove prema potrebama na tržištu. Nema više vremena čekati da se neke stvari promjenu same od sebe. 07.10. je prilika koja može donijeti velike promjene.