Kolovoz 2016.godine. U kinu Borak, u Širokom Brijegu je održan simpozij o smilju.
Kino dvorana je bila premala da primi sve zainteresirane koji su htjeli čuti riječi stručnjaka.
Prof. dr. Ahmed Džubur i prof. dr. Nezir Tanović su govorili nazočnima
da je Hercegovina mala kolika je potražnja za smiljem, da će Francuzi kupovati hercegovačko smilje,
da je priča oko smilja poljoprivredna revolocija i da će preporoditi Hercegovinu.
Čak su i sami predavači na simpoziju
prodavali sadnice.
Narod je povjerovao. Narod je opet povjerovao.
Narod je htio ostati ovdje, raditi i živjeti od plodova svoga rada.
Narod je sada zbunjen, u kreditima i pita se kome prodati smilje.
Zašto vlast nije stala iza naroda?
Zašto vlast nije iskoristila priliku koja se događa jednom u sto godina?
Zašto vlast opet šuti i opet će se i tema smilja zaboraviti kroz par dana?
Vjerojatno se čekaju naredni izbori, pa će kao spasitelji opet pokrenuti tu priču,
kao što je to bilo prethodne 2016. godine.
Prva stvar koju je trebalo učiniti je ispitati teren i ispitati tržište.
Zašto se nije mogao izdvojiti novac i platiti stručnjak koji će ispitati kakvoću zemlje i klimatske uvijete, da bude što manje gubitaka?
I još važnije, zavod za zapošljavanje pun ekonomista, zašto se nije išlo na ispitivanje tržišta, domaćeg i stranog?
Zašto se nisu uspostavile veze sa stranim otkupljivačima, ispitali njihovi uvjeti otkupa robe i dali savjeti javnost,
da narod prvi put nakon rata ima priliku pošteno raditi i zaraditi?
Zar vlast nije ta koja bi trebala kreirati proaktivne politike, otvarati vidike, stvarati nove prilike?
Previše pitanja, premalo odgovora.
Nadajmo se da nije kraj i da će se spasiti što se spasiti da.
I da će bar netko biti dovoljno pametan da pokuša provjeriti mogućnost otkupa trenutne žetve
i da ljudi mogu pokriti bar jedan dio onoga što su uložili.
Be the first to comment on "“Afera” smilje"